Iza vrata učionice 12 naše škole dopirao je smijeh. „A što li to rade?“, vjerujemo da su se pitali oni koji su prolazili hodnikom. No, da su zavirili, vidjeli bi kako se neki čudni likovi smjenjuju na improviziranoj pozornici. U pozadini Dubrovnik, a negromant Dugi Nos otkriva „sekret“ o ljudima nazbilj i ljudima nahvao. Pogađate – bio je to scenski prikaz Držića! 

Naime, nadahnuti Držićevim komedijama i njegovim osebujnim likovima učenici odjela II.a pripremili su zajedno sa svojom profesoricom hrvatskoga jezika Karolinom scenarij „Igrajmo Držića!“ i uprizorili pojedine likove. Tako je na vrhuncu zadatka bio učenik Ivano utjelovivši samoga dum Marina. Navalu smijeha izazvale su sluškinje vesela Petrunjela i simpatična Variva, odnosno naše Anja i Nikolina. Maro je „spendžo“ sve dukate, a Dragan je bio zabrinut kao da je i sam to napravio. I kako ono Pomet reče: „trijeba bit vjertouzu tko hoće renjat na svijetu“, tako je i naša Petra bila pravi virtuoz i vladala pozornicom. Ivano je kao i Skup bio sav u strahu da će mu netko ukrasti „tezoro“, a Maria, to jest Skupova kći Andrijana, smjelo se usprotivila svome ocu ustvrdivši da je ljubav ipak važnija od zlata. No, u to se umiješa naivni starac Stanac tvrdeći da je ipak mladost najbitnija. Iako naša Lea zna da nikakve vile od stara mlada učiniti ne mogu, izgledalo je kao da to zbilja vjeruje. Na kraju naš negromant Ivan opominje da se trebamo čuvati ljudi nahvao, a naratorica Gabrijela prenosi Držićevu poruku da je uvijek vrijeme postati ljudima nazbilj – „da nam oči uprav gledaju, a srce da nam se ne maškarava, da srce nosimo prid očima, i da svak vidi njih dobre misli”.

Sat je protekao brzo, kritike su bile više nego pozitivne, učenici i profesorica sretni, a vjerujemo da bi i dum Marin bio zadovoljan. ☺