POD SVJETLOM MJESECA
Lukas Marušić, II. c
Tvoja ruka,
tiho položena na moju,
bila je obećanje svijeta.
Kao tišina pred oluju koja je znala
da će njezin gnjev u trenutku naći svoj smiraj.
U tvom pogledu svjetlost mjeseca plesala je
kao da su se zvijezde stidljivo povukle
kako bi tvoje oči postale jedina svjetlost na nebu.
U njima je bilo sve, a ništa što bi moglo biti zabranjeno.
Zamišljam nas,
ti i ja, kao dva tek izrasla stabla
koja su slučajno rasla jedno uz drugo.
Na početku samo dugi pogledi,
zatim tišina koja nije bila hladna,
već osluškivala svaki dah
i svaki šum prirode
zajedno s našim tišinama
koje su bile samo djelomično opipljive.
Znao sam da je ljubav među nama tek neotkriveni grad
sa svojim zidinama od starih snova,
sa svojim prozorima kroz koje nikad nitko nije gledao.
A ipak, u tom neotkrivenom gradu bio je tvoj miris,
tvoj dah i tvoje usne
koje su bile poput vrućih vjetrova na obali
koja je čekala plimu.
Nekad su riječi bile sredstvo za ulazak u tvoj svijet,
a sad to su samo slike tvoga lica u zoru
kad sunce zalazi za obzor,
a tišina u mom srcu postaje najljepši refren.
I sad, kao što se svaki cvijet povija pod težinom noći,
znam da sve se vraća.
Ljubav je sve ono što nismo rekli
i sve ono što je izgovoreno u svakom pogledu,
svakom osmijehu i svakom uzdahu.
I to je ona tišina koja preplavljuje svaki trenutak.
Ona je ta duga koja se proteže od tvog srca do mog,
neprekinuta, blistava i nježna.
Ti si moj san!
I pojavljuješ se svaki put kad zaronim u njega.
U tom snu gdje je ljubav beskonačna,
samo je jedno pitanje:
Jesi li tu?
Ako jesi, svijet je samo tvoja sjena.
I u tom svijetu,
pod svjetlom mjeseca,
sve je tako kristalno jasno.